Povijest

Sveta Marija i Međimurje

Međimurje se prvi put u pismenom dokumentu spominje tek u trinaestom stoljeću, u povelji pisanoj u Zagrebu 1226. godine (čuva se u arhivu zagrebačkog Kaptola). U njoj se spominje posjed Bistrec na kojem je između 1334. i 1501. godine (od kada datiraju dvije najstarije kanonske vizitacije međimurskih župa) osnovana župa sv. Vida. Pod patronatom župe sv. Vida bila su sela Sveta Marija, Donja Dubrava i Donji Mihaljevec te utvrde Kotoriba i Legrad.

Godine 1350. Međimurje darovnicom dolazi u vlasništvo nekadašnjih erdeljskih vojvoda Lackovića i postaje jedinstveni feudalnim posjedom. Gospodar Međimurja je stanovao u palači čakovečke tvrđave i u upravnom se smislu Međimurje od tada naziva Čakovečko vlastelinstvo. Međimursko plemstvo je bilo sitno plemstvo (plemići armalisti), ovisni o čakovečkoj vlasteli.

U mađarskom popisu stanovništva iz 1467. godine Sveta Marija se spominje pod imenom Alltarcen. Dr. Laszlo Hadrovicz u svom djelu “Murakoz helynevei” izvodi porijeklo imena naselja od kajkavske riječi za oltar – altar.

Mjesto se 1478. godine spominje i kao Družilovec (isto kao i u kanonskoj vizitaciji 1716. godine).

Prema pričanjima mještana, radi se o dva naselja koja su se spojila u jedno – Svetu Mariju. U doba Zrinskih, 1638. godine navodi se uz ime Altarec i ime Szent Maria.

Zrinski su Međimurjem upravljali od 1546. do 1691. godine. Juraj IV, sin Nikole Šubića Zrinskog, otvoreno je priznavao da je protestant. Dao je sa Čakovečkog vlastelinstva protjerati sve katoličke svećenike, a protisti su oštećivali katoličke crkve. Josip Bedeković u svom djelu “Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hieronymi Stridonis occultatum” kaže da u selu Sveta Marija kod Vidovca stoji vrlo stara crkva podignuta u čast Blažene Djevice Marije. U njoj se nalazio kip Blažene Djevice Marije koji je nadaleko bio poznat kao čudotvoran, a kojeg su protisti obeščastili. Po svim većim mjestima bili su namješteni protestantski propovjednici.

 

Top